Projekt „Osnažimo pravo djece da budu sigurna” započeo je 1. srpnja 2013. i trajat će do 1. ožujka 2015. godine. Vrijednost projekta iznosi 749.022,64 kuna (100.486,00 eura), od čega Europska unija sufinancira iznos od 592.593,00 kuna (79.500,00 eura), dok ostatak financiraju Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske i Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva u sklopu institucionalne podrške udruzi.

Udruga roditelja „Korak po korak” provela je projekt u partnerstvu s udrugama Alfa Albona iz Labina, Feniks iz Dubrovnika, Portal Alfa iz Belišća i U.Z.O.R. iz Rijeke te u suradnji s Istarskom županijom i gradovima Dubrovnikom, Belišćem, Labinom, Rijekom i Zagrebom. Istraživanje je provedeno na području pet hrvatskih županija – Istarske, Primorsko-goranske, Dubrovačko-neretvanske, Osječko-baranjske i Grada Zagreba.

U mjesecu listopadu održani su okrugli stolovi u Zagrebu, Dubrovniku, Belišću, Rijeci te u Puli.

 

Okrugli stolovi imali su jedinstven naziv “Sigurnost djece (ni)je moj posao?!” čime se željelo potaknuti sudionike i širu javnost na promišljanje o odgovornosti rada sa djecom i mladima.

Opsežno istraživanje u kojem je sudjelovalo gotovo 6.000 ispitanika tijekom proteklih mjeseci ukazuje na zabrinjavajuće rezultate u području poznavanja i primjene propisa kojima se štiti dijete od nasilja u obitelji.

Tako je gotovo polovica mladih ispitanika i trećina ispitanih roditelja izjavila da ne znaju da je u Hrvatskoj tjelesno kažnjavanje zakonom zabranjeno. Gotovo 40 posto mladih izjavilo je da će kao roditelj koristiti tjelesno kažnjavanje kada dijete to zasluži što ukazuje da mladi nisu pripremljeni za pozitivne oblike roditeljstva. Oko 30 posto ispitanih stručnjaka u školama i dječjim vrtićima ne znaju da ih u Hrvatskoj zakon obvezuje na prijavu kršenja djetetovih prava, dok je svim ispitanicima zajedničko nepovjerenje u sustav i provedbu propisa i zakona.

Istraživanje je provedeno na području pet hrvatskih županija: Dubrovačko-neretvanske, Osječko-baranjske, Istarske, Primorsko-goranske i Grada Zagreba.
„U okviru projekta “Osnažimo pravo djece da budu sigurna” provodimo brojne aktivnosti kojima je cilj jačanje prava djece da budu sigurna od nasilja, u čemu glavnu ulogu imaju otvaranje i jačanje dijaloga svih uključenih u zaštitu prava djece,, od lokalnih udruga preko lokalnih i regionalnih uprava do javnih institucija i pružatelja usluga. Okosnica je projekta upravo provedeno istraživanje, a rezultati i saznanja koje smo dobili, putem upitnika i tijekom fokusnih grupa, pokazuju nam da je nužno ojačati ulogu institucija, ali ne samo kroz slovo na papiru. Bitna je konkretna provedba propisa i zakona, kao i snažnija edukacija mladih, roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika o njihovim pravima i obvezama koje se tiču zaštite djece od nasilja, ali i međusobne suradnje svih dionika u sustavu zaštite”, poručila je Marina Trbus, voditeljica projekta „Osnažimo pravo djece da budu sigurna”.

Rezultati upitnika koji su diljem Hrvatske ispunjavali mladi, učenici srednjih škola, pokazali su tako da čak 64 posto srednjoškolaca u svojim školama pronalaze prostor u kojem mogu razgovarati s osobom od povjerenja, čime su dali do znanja kako je nužno nastaviti razvijati resurse u školama koji mogu i trebaju imati značajnu ulogu u prevenciji nasilja. Mladi su ocijenili da je njihova okolina sigurna, no istovremeno je više od 30 posto izjavilo da smatraju da je većina njihovih vršnjaka doživjela fizičko nasilje u obitelji, odnosno više od 36 posto da su njihovi vršnjaci doživjeli nasilje od svojih vršnjaka, čime su pokazali da se njihova granica tolerancije prema nasilju i onome što smatraju nasiljem spušta. Zabrinjava i činjenica da su mladi ocijenili da poneki šamar neće ugroziti razvoj djeteta te navode da je najveći broj roditelja barem jednom u životu fizički kaznio dijete. Na poziv da iskažu svoje mišljenje o tome što bi moglo pomoći u borbi protiv nasilja, mladi najčešće navode „Da me roditelji prestanu tući i maltretirati”, odnosno „Da roditelji koji zlostavljaju djecu dobiju kaznu i da to više ne rade”. Time šalju jasnu poruku da žele da njihova okolina prepozna kad je dijete žrtva obiteljskog nasilja i pomogne mu.

Kad je riječ o roditeljima, zabrinjava činjenica da je tek svaki peti roditelj u istraživanju sudjelovao u nekom obliku edukacije o nasilju tijekom protekle godine. Po pitanju očekivanja od ustanova, roditelji su pokazali kako nemaju previše povjerenja u sustav. Više od polovice izjavilo je da smatraju da nakon prijave nasilja počinitelj neće biti primjereno kažnjen, a gotovo 40 posto smatra da sustav neće zaštititi dijete od daljnjeg nasilja.

Stručnjaci u školama na pitanje zbog čega ne prijavljuju nasilje nadležnim institucijama navode da nemaju povjerenje u podršku sustava, da smatraju da će posljedice prijave biti štetnije od posljedica nasilja te da smatraju da će time nanijeti djetetu više štete nego koristi. Stručnjaci u vrtićima ocijenili su nedostatnima svoja znanja o procedurama te svojim obvezama nakon prijave nasilja, o postupcima s nasilnim roditeljima te o tome kako educirati djecu da se zaštite od nasilja. Na pitanje zbog čega ne prijavljuju nasilje najviše ih je odgovorilo da ih je strah da će djetetu napraviti više štete nego koristi, potom da ih je strah od komplikacija sa sudom te da ne vjeruju u učinkovitost djelovanja institucija.

Svi navedeni i ostali rezultati istraživanja i fokusnih grupa koje su provedene s ključnim dionicima u zaštiti i promociji prava djece (centri za socijalnu skrb, zdravstvo, policija, pravosuđe, alternativna skrb, organizacije civilnog društva, mediji, lokalna samouprava) ukazali su na tri skupine problema vezanih uz zaštitu djece od nasilja. Kod problema vezanih uz zakonodavstvo istaknuli su se nedostatak propisa s jedne strane i hiperprodukcija propisa s druge strane. U području provedbe zakona uočeni su nedostatak stručnih kadrova, nemoć sustava, nedostatak sankcija i često neprijavljivanje nasilja. Uz to, kod jednog od ključnih aspekata učinkovitosti sustava zaštite djece od nasilja – suradnje među institucijama – na fokusnim grupama utvrđeno je da „Nema strategije, nego svatko radi na svoju ruku”, kao i da „sustav nije usklađen i onda se stalno događaju greške i rupe u sustavu, i sve se prelama na leđima djece, onih koji su to najmanje zaslužili.”