Konfererecija „Svi smo mi sustav“, održana 30. siječnja 2015. u Panorama Zagreb Hotelu, završna je aktivnost projekta „Osnažimo pravo djece da budu sigurna“. Projekt uključuje brojne aktivnosti usmjerene na jačanje prava djece da budu sigurna od nasilja, u čemu glavnu ulogu imaju otvaranje i jačanje dijaloga svih uključenih u zaštitu prava djece. Konferencija je održana pod pokroviteljstvom Ministarstva socijalne politike i mladih, Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta i Ureda Vlade Republike Hrvatske za udruge.

Konferenciju je otvorila Silvija Stanić iz Udruge roditelja „Korak po korak“, a prisutnima su se zatim obratili Dubravka Marušić iz Ministarstva socijalne politike i mladih, Darko Tot iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i Stela Fišer Marković iz Ureda Vlade RH za udruge.

U raspravi, kao i na radionicama održanim s ciljem unaprjeđenja međusektorske suradnje  sudjelovali su predstavnici lokalnih samouprava, ureda pravobranitelja za djecu, centara za socijalnu skrb, policije, odgoja i obrazovanja, zdravstva, organizacija civilnog društva i akademske zajednice i pravosudni djelatnici.

Cilj konferencije bio je ukazati na važnost poznavanja propisa, kritičkog promišljanja i postupanja u primjeni propisa imajući na umu najbolji interes djeteta i međusektorske suradnje.

Lana Petö Kujundžić, sutkinja na Županijskom sudu dala je pregled sudskih slučajeva te izazova u sudskim postupcima prema počiniteljima nasilja nad djecom. Učenici zagrebačkih srednjih škola, kao predstavnici mladih, na konferenciji su izrazili svoja očekivanja o potrebi sustavne osude nasilja i reakcija na nasilje koja će zaštiti dijete koje je viktimizirano te potaknuti na promjenu ponašanja dijete koje se nasilno ponaša. Daniel Antunović, iz Udruge za zaštitu obitelji Rijeka-U.Z.O.R. predstavio je ulogu organizacija civilnog društva, dok je prof. Bašić opisala mogućnosti i važnost djelovanja lokalne zajednice.

 

Zaključci konferencije “Svi smo mi sustav”

Prepreke boljem funkcioniranju sustava zaštite djece od nasilja:

– istraživanje je pokazalo da 50% odgojno obrazovnih djelatnika ne prijavljuje nasilje, 62% roditelja i 44% mladih nikada nije bilo na edukaciji vezano za nasilje, 77% roditelja i odgojno obrazovnih djelatnika smatra da institucije ne djeluju po hitnom postupku što ukazuje da je nasilje nad djecom problem koji je važno prepoznati i na njega reagirati.

– ni roditelji, a ni stručnjaci koji rade s mladima ne znaju dovoljno o propisima koji štite djecu od nasilja, a prepoznaju i druge sustavne probleme u pristupu zaštiti djece zbog čega se može čak i reći da je sustav taj koji čini dodatnu ili sekundarnu viktimizaciju.

– posebno je naglašen problem  sporosti postupka pri čemu se višekratno sekundarno viktimizira dijete te manjak suradnje među resorima na način da suradnja ovisi primarno o osobnoj umreženosti stručnjaka. Višekratno je istaknut i nedostatak povratne informacije prema stručnjacima koji su u određenim trenucima sudjelovali u zaštiti djeteta s tim da se na nedostatak povratne informacije najviše žale škole i vrtići od kojih se do sada uglavnom tražilo da potiču komunikaciju kako bi osigurali razmjenu informacija.

Prijedlozi unapređenja prakse sustava zaštite djece od nasilja:

– umrežavanje i suradnja među stručnjacima kroz koordinacijska tijela ili vijeća (takva tijela postoje u nekom obliku u pojedinim sredinama, ali nisu svugdje jednako funkcionalna; postavilo se pitanje važnosti određivanja koordinatora koji će najbolje facilitirati proces umrežavanja u nekoj sredini; primjer dobre djelovanja takvog tijela spomenut na konferenciji je Labinsko vijeće za komunalnu prevenciju kao i njihovo potpisivanje izjave o čuvanju osobnih podataka kao dobru praksu da se među stručnjacima osigura dostatna razmjena informacija uz zaštitu osobnih podataka).

– mladi očekuju od roditelja i odgojno-obrazovnih radnika da poznaju regulativu i imaju usustavljene postupke reakcije na nasilje i zaštite mladih od nasilja te da priprema za odgojnu ulogu učitelja i nastavnika bude sastavni dio njihovog fakultetskog obrazovanja. Također, navode očekivanje da prevencija nasilja i razvoj socijalnih vještina potrebnih za nenasilno rješavanje sukoba bude jednako važan dio obrazovanja kao i znanja iz pojedinih područja koja sada uče u školi.

– usmjerenost na interes djeteta na način da se osigura hitnost postupanja i zaštita od sekundarne viktimizacije kroz suradnju među stručnjacima.

– potreba za kontinuiranom edukacijom i podrškom (supervizijom) stručnjaka iz svih resora te za aktivnostima koje će im omogućiti umrežavanje.

– visoka očekivanja postoje prema udrugama i u smislu razvijanja novih modela i programa za prevenciju i suzbijanje nasilja, poticanja suradnje među sustavima, ali i u smislu pružanja izravnih usluga. Međutim, nisu u svim sustavima udruge prepoznate kao ravnopravni dionici niti postoje svugdje razvijeni mehanizmi suradnje ustanova s udrugama pa se postavlja pitanje kako što uspješnije prepoznati i povezati postojeće resurse.

Više o projektu možete pronaći na službenim stranicama Udruge roditelja ´Korak po korak´.